Osnovna škola Strožanac

 Don Petar je odmah shvatio što mjestu nedostaje i što treba unaprijediti da bi se u Podstrani bolje živjelo. Bio je odličan organizator i tu svoju sposobnost sjajno je prove u praksi.

Kao prvi zadatak postavio je pred mještane gradnju školske zgrade. Sam je odredio lokaciju, na raskrižju svih seoskih ulica gdje je djeci bio pristup najprikladniji. Tako je izgrađena nova kamena školska zgrada u Podstrani, koja je 1908/09. god primila prve učenike u svoje učionice. Istodobno je organizirao Poljičku seosku blagajnu kako bi mještanima mogao davati namjenske kredite za podizanje privrednog života mjesta i mještana.

Podstrana je imala i svoje primorje na lokalitetu Sv. Martin, ali bez prikladnog pristaništa. Don Petar je dao inicijativu i organizirao radove na portu kako bi produžili staro pristanište. Kad je to učinjeno, u Sv. Martinu pristajao je parobrod „Knez“, koji je dnevno prometovao između Omiša, Jasenicai i Splita. Bilo je to privremeno rješenje jer to pristanište nije moglo biti dugo u upotrebi. Nekoliko godina kasnije nakon Prvog svjetskog rata don Petar još jednom, za vrijeme gradnje novog betonskog pristaništa prednjači u radu i pokazuje primjer svojim suseljanima. Pristanište u Sv. Martinu pridonijelo je razvitku Podstrane a, služi još i danas.

Nešto ranije, zapravo 1912. god. don Petar je odlučio sagraditi novu crkvenu zgradu koja je trebala postati žarištem kulturno-obrazovnog života Podstranjana. U prizemlju je bila konoba za crkvene potrebe, a na katu društvene prostorije za glazbu i predstave. U drugom dijelu zgrade bio je ured seoske blagajne kojeg je don Petar posebno ogradio. S vremenom je zgrada kulturnog  središta nazvala se Čitaonica. Don Petar je imao posebnog dara za procjenu prave ekonomske vrijednosti i planiranje poslova koje će u budućnosti dati znatnu materijalnu korist. Obradivo poljoprivredno zemljište je svakako, bila potreban baza za proizvodnju. Dosjetio se tome i počeo kupovati velike komplekse zemljišta. Don Petar je proširio posjede svoje župe i na područje Blata, u Strožancu. Mještanima je dao zemljište na obradu jer je svaka parcela imala vodu; što je pogodovalo uzgoju raznih kultura. Kod dodjele zemlje u Blatu don Petar bi znao reći: “Tko nema brata neka se ne hvata blata!“,  misleći na napore koje je potrebno uložiti u obradu zemlje u Blatu. Godine 1925. splitska je općina namjeravala provesti električnu struju od tvornice u Dugom Ratu do Dujmovače. Budući da je područje od Jasenica preko Podstrane do rijeke Žrnovnice pripadalo poličkoj općini to je Električno poduzeće iz Splita moralo sklapati posebne ugovore sa selima preko kojih bi vodovi prolazili. Zato je u svakom selu bio izabran odbor koji je pregovarao sa Elktričnim poduzećem. U jednom takvom odboru  sudjelovao je don Petar i nagovarao mještane da kao protuuslugu za ustupljeno zemljište zahtijevaju od splitske općine da im uvede električnu struju. Na toj osnovi postignut je sporazum sa splitskom općinom. Tijekom tih pregovora, don Petar je fizički malaksao i povukao se u mir. Umro je 18. ožujka 1926. god., a da nije dočekao električnu rasvjetu svog rodnog mjesta. Ona se,  njegovom zaslugom, ostvarila 1928. god.

Mještani sela Podstrane imali su u svom župniku don Petru Caru svećenika i savjetnika, prosvjetitelja i učitelja, dobrog gospodara i graditelj, hrabra čuvara seoskih i crkvenih dobara, a to potvrduju vidljiva djela njegove volje, uma i rada. Oni tom radišnom čovjeku i dobročinitelju od srca zahvaljuju za uloženi trud na napretku svog mjesta jer on je to mnogostruko zaslužio.